Davne 1990. godine na moja vrata zakucao je milicajac od 130 kg sa pozivom u ruci. Imao sam 20 godina i tek sam kasnije shvatio da je taj poziv bio poziv koji će odrediti dobar dio moga života. Sljedećeg dana sam u plavom kaputu sa puškom na ramenu čuvao vrata policijske zgrade. Nisam baš razumio zbog čega sam tamo a nisam puno o tome niti razmišljao.
Kroz ulazna vrata ulazili su i izlazili ljudi koje sam poznavao samo iz prolaza i nisam shvaćao da ti ljudi "kroje i oblače" sudbinu grada za sljedećih 100 godina, da sljedećih 100 godina. Znamo da se kultura i običaji stvaraju stoljećima i nevjerojatno je kako se u samo nekoliko mjeseci jednim potezom i dogovorom za stolom u lokalnom hotelu može odrediti smjer kretanja društvenog, ekonomskog i moralnog života jedne male građanske sredine.
dio prvi
Počela je zima 1990. godine. Da li je bilo snijega, ne sjećam se. Odslužio sam vojni rok u JNA i sretno se vratio u roditeljski dom. Te većeri sam sjedio u toploj sobi dok je na vrata pokucao ekstremno krupan milicajac s pozivom za mobilizaciju. Tada ni slutio nisam da će taj komadić papira odrediti moju sudbinu u sljedećih 17 godina, a tko zna možda i za uvijek. Imao sam 20 godina i o životu nisam znao gotovo ništa, zapravo već sam znao da bez rada neću nikada ništa ostvariti ali sam osjećao da to možda i nije baš tako. Kasnije sam ili bolje rećeno prekasno sam uvidio da se i bez rada može postići puno ali da je za to neophodno potrebno imati nešto što ja ni danas a ni u buduće neću imati, nedostatak morala i ljudskosti.
Moje prve obaveze su došle sljedeće jutro, pristupio sam u policiju i zadužio uniformu kao i raspored rada u pričuvnom sastavu i željno sam očekivao svoj prvi radni dan. Nakon nekoliko radnih dana nisam imao pojma što zapravo radim. S puškom na ramenu i bez municije čuvao sam policijsku zgradu. Tu su se smjenjivali posjetioci, ulazili su i izlazili, šuškali potajice o nečemu, svi su se pravili važni i izgledalo je da znaju što rade. Sada vidim da su znali, jako dobro su znali što rade. Mnogi od njih su zauzeli položaje. Na tronu policije, grada, županije, javnih poduzeća, saborskih klupa, ureda državne uprave, novina, radijskih postaja, ureda predsjednika i neznam kojih sve institucija prosjedili određeno vrijeme. Nisu oni pri tome žalili svoje živote i zdravlje, srljali u nepoznato, oni su se borili sa neprijateljem koji je potajno kao i u doba komunizma vrebao na svakom koraku i iz svake busije. Tada, dok su grijali stolice radeči za novi poredak, za demokraciju, za domovinu, nisu oni mislili na sebe i svoje obitelji, nisu brinuli o tome da li će se zaraziti mišijom groznicom, ne! nisu oni mislili ni na što jer su obnašali odgovorne poslove, radili su važne stvari za nas, nas koji smo stajali ispred zgrade, podno stabla, pokraj tenka, uz kuću, iza drveta, u kanalu, sa šljemom, krvave ruke, nas koji smo dočekivali maglovita jutra, uživali s povjetarcem mirisnim od dima, koji smo slušali romantičan cvrkut snajpera, opijali se zvukom projektila iz topova, koji smo se ludo zabavljali vozeći se u kamionu bez cerade, autima bez svijetla, koji smo držali položaj bez metka, koji smo sjedili uz sanduk municije bez puške, nas koje je uzbuđivao dodir ručno proizvedene bombe, ma nisu žalili ništa jer cilj je bio samo jedan!
U to vrijeme prvi put sam vidio naoružane civile, naravno bili su policajci, inspektori koji su pokušavali uhvatiti zagorskoga čarugu Vinka Pintarića. Tih su se dana svi hranili pričama o tome, slušali smo doživljaje, zamišljali kako je to hvatati okrutnog ubojicu. Ali nešto drugo je prolazilo kraj nas i osjećalo se u zraku, bio je to neki drugi čaruga.
Svako jutro hranio sam se oblinama zanosne službenice šalterskog odjela, Suzane, Suzana je bila u naponu snage, mlada, imala je velike krupne oči, bujne usne i dekoltirano poprsje, kao narodni heroj, pucala je po šavovima kada je prolazila i odlazila s posla. Osim električnog naboja koji je proizvodila Suzana zrak je nekako mirisao na ljuto-slatku papriku, na papar u zrnu, na nešto što nitko nije znao što je, ali se osjećalo. U Zagrebu je na vlast došao Franjo Tuđman i jasno je bilo da sve ide u nekom novom smjeru. Petokrake sa kapa policijskih uniformi skidale su se bez ustručavanja iako je među nama bilo puno kolega kojima to nije polazilo za rukom, nisu znali kako se odvija vijak u unutrašnjosti pa su to pokušavali na sve načine odgoditi. Vrtjeli su vijak u drugu stranu, ali postalo im je jasno da je navoj došao do kraja i da ako žele promjeniti tu malu značkicu moraju učiniti što i mi. E tu nastaju prvi ozbiljni problemi. Od silnih pokušaja stezanja vijka prema sjajnim vrhovima zvijezde petokrake isti su preko noći počeli oboljevati i nestajati sa posla, ali ne samo sa posla nego i iz grada, valjda su od strane doktora iz Knina dobili hitne uputnice za rehabilitaciju, rehabilitaciju Jugoslavije.
Nisam znao što je HDZ niti me je to zanimalo. Što je Hrvatska to sam osjećao i od uvijek je bilo u meni. Nije to genetski bilo u meni već odgojem, povijesno i sljedom obiteljske tradicije. Od uvijek su narodi na ovom području imali osjećaj za svoje, Slovenci, Hrvati, Srbi, Mađari, Česi, Slovaci, Talijani, Albanci, Makedonci, Bosanci i nitko me nije odgajao da nekoga mrzim već da poštujem svakoga. Toga se držim i danas, poštujem svakoga i nemam nacionalne kriterije za biranje prijatelja. O HDZ-u su svi govorili i postalo mi je jasno da preuzima vlast u zemlji. Naravno da mi je bilo drago što se komunistički režim povlači s vlasti voljom većine ali mi je bilo jako glupo da je ta večina naklonjena samo HDZ-u. Pitao sam se zar ćemo ponovo imati partiju?
No vratimo se Suzani, Suzana je palila i žarila hodnicima policijske uprave, svi su se okretali za njom. Mora da su je učlanili u HDZ jer što bi HDZ bio bez nje. Svakim danom sve je više šahovnica bilo na kapama policajaca, petokrake su izgubile sjaj i nestale su u nekoliko tjedana. Broj milicajaca se znatno smanjio i s olakšanjem smo kretali u ophodnje gradom. Do tada je bilo jako glupo jer smo radili sa starijim kolegama kojima je šahovnica bila kao islamu svinja, prljava životinja. Nisu mogli prijeći preko toga pa su prešli preko granice, iza balvana ili preko Dunava i Save. Još uvijek je bilo dovoljno starijih kolega koji su nam dali podršku i prenosili svoje znanje o policijskom poslu na nas. Da li je to bilo dovoljno ? ne, nikako nije jer njihovo iskustvo je bilo režimsko, ne demokratsko, partijsko i nije bilo u duhu novog vala. Taj val na žalost nije bio demokratski u potpunosti. Želja za opstanak na vlasti bila je jača od demokracije i događaji koji sljede dovode do stanja u kojemu smo se danas našli.
dio drugi
Još uvijek je 1990. godina, milicija odlazi u prošlost i osjećaju se promjene. Svi u gradu podržavaju politiku nove vlasti. Možda se čini da je sve idilično, institucije funkcioniraju, bolnica, pošta, radio, policija, općina, škole, poduzeća rade normalno i moji roditelji svakodnevno odlaze na posao. Suzana mjenja garderobu i strogo pazi da na posao ne dolazi u nečemu što je imala prethodnog dana. I kao što je sportski automobil nezamisliv bez aluminijskih naplataka tako je i Suzana bez traperica koje njezine duge noge ocrtavaju kao skulpturu. Primjećujem zabrinutost svojih susjeda zbog nadolazećih promjena. Susjed Milovan izgubio je položaj u "komitetu", naprosto je dekretom njegovo poduzeće nestalo sa lica zemlje. No Milovan je profesor i nalazi mjesto u školi iako njegova ljupka supruga također učiteljica misli da sve to neće dobro završiti. Svakodnevno se u zgradi policije sakuplja sve više svijeta, navodno se prijavljuju za posao. Susrećem tada opet neke poznanike za koje sam mislio da su došli u policiju radi drugih stvari, no vidi vraga oni bi posao. Mnogi su ga i dobili.
Ponekad se u životu iznenadite sa činjenicom da osobu koju poznajete zapravo i ne poznajete. Ne mora to uvjek značiti loše. U hodnicima policije susrećem drugog policajca, inspektora koji će odrediti moj daljnji životni put. To je sportaš, karatista iz kluba u kojemu i ja treniram, poznanik za kojeg nisam imao pojma da je inspektor. Mlad je i ambiciozan, nagovara me da se prijavim u specijalnu policiju koja je u osnutku. Priča mi da ću se moći školovati, da ću dobiti stan nakon što otjeramo JNA iz hrvatske, a ja ga u čudu gledam. Kako? pitam ga pa zar ovim karabinom. On se slatko nasmijao i rekao mi da ne brinem za to. Sada mislim da me je smatrao pre mladim i da nije imao povjerenja reći mi da je član HDZ-a. Hvala mu za to. Bio je upućen u planove i bio je u vrhu ali je ostao čovjek do kraja i njegovo ime nije bilo u popisu onih za koje smatram da su čuvari svetih krava. Taj popis ne sadrži ljude, tamo su neka druga bića.
Još kao srednjoškolac bio sam pod utiskom nekih događaja i oni su mi ostali u podsvjesti. Slike rušenja Berlinskog zida, ubojstvo Rumunjskog predsjednika kao i sukob na vrhu centralnog komiteta u Beogradu uljevali su mi sigurnost u razvoj događaja u kojima sam se našao jer sam znao da će promjene biti ne zaustavljive. 1989. godinu proveo sam na odsluženju vojnog roka u JNA i nisam sa rodnim gradom imao gotovo nikakove kontakte. U to vrijeme osnovan je HDZ i ja nisam o tome ništa, ama baš ništa znao. Dolaskom u policiju 1990. godine situacija se u toliko rashuktala da je stranka bila popunjena i počele su borbe za pozicije koje traju i danas. Svakom čovjeku izvan stranke to je potpuno jasno i nitko to ne može poreći. Ali ljudi, mene i nije zanimao stranački život u tom smislu. Zanimala me je situacija koja je iznad fotelja, novca i privilegija. Gradom sada vladaju neki drugi običaji. Nova vlast koristi stare metode, zašto se baš svega odreći. Počinje tranzicija na balkanski način. Svatko od boraca za Hrvatsku vidi sebe daleko u naprijed i to kao uspješnog poslovnog čovjeka. No to je tako u ljudskoj prirodi.
Kako sam postao policajac? Na straži oko policije nisam više mogao izdržati. Već sam se osjećao kao specijalac, 12 mjeseci provedenih u JNA, u postrojbi koja je prikupljala vojne, taktičke, obavjesti bilo mi je korisno iskustvo. Naučio sam sve o minama, sredstvima veze, izviđanju, skijanju, preživljavanju u prirodi, pješačkom naoružanju, bio sam odličan strijelac, naučio sam upravljati oklopnim vozilima i kamionima. Trebala mi je akcija. Vidio sam da je osnovana jedinica za posebne namjene i poznaniku, onom mladom inspektoru izrazio sam želju da bi pristupio. Na pregledu sam prošao i nakon nekog vremena pozvan sam na posao. Odradio sam formalnosti u hodu, dobio rješenje MUP-a o zaposlenju i zadužio odoru specijalca. Kada sam čuo i vidio da su u Pakracu početkom ožujka 1991. srbi razoružali svoje kolege policajce znao sam da je počela akcija i da mi neće biti dosadno. Krenula je svakodnevna obuka na usamljenim lokacijama, počeo je život i odlazak na terene. Grad našeg djelovanja je bio podjeljen, situacija u gradu je bila napeta i javno su bile izvješene zastave Srpske Demokratske Stranke. Građani su se podjelili na dvije skupine, hrvate i srbe. Srbi su samo sjedili u svojim lokalima, bojkotirali na sve načine novu vlast i naravno prikupljali informacije. Ali nije što su prikupljali informacije nego što su širili dezinformacije. Tako sam i ja koji sam prošao njihovu obuku dvije godine ranije, počeo primjenjivati njihove metode i ostvarivati kontakte sa njihovom stranom. Upoznao sam srednjoškolku čiji su roditelji bili aktivisti Srpske demokratske stranke, glavnog huškača protiv Hrvatske. Djevojka je stekla povjerenje u mene i svakodnevno smo ljubovali. Naravno nije štedjela riječi i dobivao sam sve informacije iz njezine kuće. Analizom tih podataka potvrđene su naše sumnje da SDS organizira pobunu i svekoliki bojkot, a što je bilo naj opasnije i napad na policijsku postaju. Da se razumijemo, policijska postaja je bila jedino sigurno predstavništvo nove vlasti. Dakle temeljem tih saznanja bilo je neophodno organizirati drugačiju zaštitu samog objekta i mi smo osim straže postavili i izdvojene punktove sa kojih smo bili u mogućnosti zaštititi same stražare i spriječiti diverzije ili napade. Sreća je da smo tako postupili jer neprijatelj je u tome trenutku svoj narod zastrašivao Hrvatskom, legionarima i koljačima tako da je vladao strahom nad njima. Jedne noći na straži čuvao me je Vinko. Vinko je stariji, iskusniji, na izgled smiren ali je kuhao kao zec, nije se mogao opustiti i strogo je pazio da ja ne zaspem. Tu noć sam bio više čuvan od pokojnog Tita, prvi put sam u životu vidio ono iz narodne izreke, "u strahu su velike oči". Doista nema te sile kao što je strah i mislim da je Vinko zbog toga ubrzo napustio specijalnu policiju i kopao rukama i nogama da pređe u kancelariju.
Unutarnja zaštita podataka u samoj PU nije bila na nekom nivou, doušnici su redovito slali podatke KOS-i JNA i tako ugrožavali nas na terenu. Situacija je svima jasna, rata će biti. Bilo je očito da JNA tj. dio koji je bio odan Miloševiću u potpunosti potpomaže destabilizaciji vlade u Zagrebu. Zašto kažem dio JNA odan Miloševiću? Zbog toga jer znam da to traje od kraja 1989. kada se u Srbiji počinju prazniti vojna skladišta oko Beograda na području 1. vojne oblasti. Tada su a pogotovo početkom 1990. godine kompletna skladišta izvan vojarni znala biti ispražnjena. Vojna policija je preuzimala istrage, prismotre i slično ali nisu dolazili do nikakovih informacija. Prismotre su vršili ročnici vojne policije u civilu i nikada nisu imali rezultate jer se je opstruirao njihov rad od snaga unutar vojske naklonjeni Miloševićevoj opciji.
Slovenski rat je prošao a iz cjele Hrvatske slušamo samo crne vijest. Posvuda barikade, provokacije, skupovi protiv Zagreba, počinju ubojstva iz zasjeda ali i aktivni napadi. Formira se klasična bojišnica na cjelom području, stvara se razgraničenje. Hrvatska vojska postaje sve brojnija, naoružava se na poznate načine i brani područje. Večina pokušaja ofanzivnih djelovanja ne uspijeva i čeka se povoljniji trenutak.
Naša postrojba malo po malo dobiva nove ljude i novo oružje. Prvotnu K47 Mađarku zamjenjujem sa G3 Heklerom, mladi akademac iz policijske škole zadužuje Zbrojevku M75 i marljivo ju pregledava dok sa zapovjednikom sjedimo u sjeni starog hrasta u našoj bazi. Odjednom pucanj i tišina, samo 10 cm od zapovjednikove noge završava hitac iz akademčeve zbrojevke, vrijeme je da šef prošeta. Nije to posljednji pucanj. Dio postrojbe odlazi na teren u Glinu. Tamo su se između srpskih pobunjenika i nas rasporedile snage JNA. Oformili su punktove i mi nismo mogli kontrolirati grad. Držali smo okolinu i nekoliko ulica,naravno i policijsku postaju. Sa po nekoliko ljudi smo se rasporedili po kućama na svakih 100-njak metara. Komunicirali smo usmeno i nismo bili organizirani kako treba. Rekli su da nam leđa čuva ZNG i mislili smo da vojska koju smo susreli u Sisku doista drži okolne položaje. Život je tekao u upoznavanju lokalnog stanovništva. Nekih važnijih informacija nismo imali osim da je grad pod kontrolom pobunjenih srba. Jedno jutro je kroz našu ulicu prošla nepregledna kolona vojnih kamiona iz smjera Petrinje i nedugo nakon toga počelo se pričati da bi mogao usljediti izravni napad. Ljeto je počelo, 1991. godina, toplo je i mi zauzimamo položaje za obranu. Sa svoje pozicije ne primjećujem nikakva kretanja na suprotnoj strani i sigurno je da če napada biti. Nakon nekoliko trenutaka potpune tišine počinje pakao. Po mojoj procjeni u vremenu od 10 prije podne pa do 10 poslje podne na moj položaj i okolinu palo je oko 120 granata, od tih 120 nekoliko je pogodilo izravno u kuću u kojoj smo bili ja i kolega. On je ranjen u predio lica, krvav, lica umazanog od crvenila opeke i krvi. Spuštamo se u prizemlje gdje nam se pridružuje još jedan kolega. Neprijatelja ne vidimo jer nam je jasno da se radi o topničkoj pripremi za pješačke aktivnosti koje nisu u potpunosti provedene toga dana. Povlačenje je neizbježno i u kasnim večernjim satima okupljamo civile za povlačenje. Mnogi to ne žele i ostaju u svojim domovima iako je hrvatski radio javio da je Glina pala. Nakon te vijesti i mi se povlačimo na Viduševac gdje stižemo oko podne i zaključujemo da na tome položaju od ZNG nema ništa i da je nemoguće nastaviti sa djelovanjem jer smo destabilizirani i imamo mnogo ranjenih. Odlučujemo se vratiti u bazu i to u vlastitom prijevozu. Noć smo proveli u nekoj dvorani u Sisku, prikupili smo novac za autobus koji nas je odvezao u bazu i sljedeći dan smo doma.
Suzana ? Suzana i dalje njiše svojim oblinama po hodnicima. U gradu se zauzimaju pozicije, dani prolaze, dečki su na terenima i nemaju pojma da se sprema velika pljačka. Zauzimaju se stanovi pripadnika JNA koji napuštaju masovno Hrvatsku. Stanove mahom zauzimaju oni naši dušebrižnici koji iz fotelja ili oko njih imaju priliku za to. Nema nikakovih pravila osim brzine. Brzina je strašna stvar, danas ima cijenu od 35 - 75 000 eura, nije loša ta brzina. Imaš kuću ? prodaj stan. Nemaš kuću ? zadrži stan. Sukobi traju predugo, tereni također, vremena za odmor nema i u grad se dolazi rijetko, samo po čisto rublje ili da vidiš svoje. Nemaš vremena misliti na stanove, plaću, radno mjesto, bitan ti je šljem, puška, municija, dobar smještaj i što bolji položaj na liniji. Moliš se da u tvojoj smjeni neprijatelj ne raketira mjesto koje držiš. Nemaš pojma što se događa u rodnom gradu, a tamo su promjene tako snažne da ne vjeruješ kada se vratiš u stvarnost. Ali to su one promjene koje vidiš, a one koje ne vidiš osjetit će se tek kasnije. Momci koji nisu imali hrabrosti ostati u specijalnoj dobivaju pozicije u policijskoj stanici a oni zaslužniji za HDZ i u policijskoj upravi. Već tada je važno oblatiti drugoga i sebe prikazivati kao radnika i moralni uzor da bi se zauzeo što bolji položaj.
Kada danas kažu da ima oko 500 000 branitelja pitam se što je sa onim ljudima koji su bili na stražama po onim našim barikadama koje su zaustavljale JNA. Nisu te barikade u taktičkom smislu imale nikakav učinak ali psihički su bile po mome mišljenju sudbonosne za razvoj situacije. Iz tih naših snaga većina se ljudi nije dalje uključivala u aktivne postrojbe koje su kasnije nastajale ali i njihov doprinos je neprocjenjiv za stvaranje domovine. Ti su ljudi dobili ili nisu Spomenice domovinskog rata i sada im je žao što nisu dali više jer su kasnije stagnirali i nisu doživjeli domovinu u pravom smislu. Nadali su se da će gospodarstvo funkcionirati i da će uživati u plodovima svoga rada, u svojim obrtima, na svojim radnim mjestima, sa svojim sugrađanima da će živjeti u skladu i blagostanju. No, oni sada šetaju ulicom u strahu da će ih netko pozvati na kavu a oni neće moći uzvratiti, otuđili su se i posao im ne funkcionira ili su ga izgubili i spajaju kraj s krajem. Nitko im ne može pomoći da ikada više stanu na noge jer sustav je takav i nismo se našli u njemu. Osuđeni smo na takav život. Oni drugi koji su krenuli pametnijim putem sada imaju sigurnije prihode, neki su u mirovini što zbog ne perspektivnosti što zbog RVi-a, neki su u redovnim državnim mirovinama, mnogi rade na sigurnim radnim mjestima, mjenaju fotelje, malo su gradonačelnici, malo direktori poduzeća, malo upravljaju gradskim tvrtkama, namještaju djecu svojih prijatelja u komunalna poduzeća, policiju, vojsku, gradsku upravu, poštu, razne gradske ili županijske tvrtke, rade u izmišljenim poduzetničkim inkubatorima i slično. No što je sa drugima, što rade djeca ljudi sa barikada iz 1991. godine, što rade ti ljudi danas ? Otvorimo oči i uši i vidjet čete oko sebe jako puno ljudi kojih u biti nigdje nema. Kakva smo mi to zemlja pitam se.
Rat se zahuktva 1991. godine i sa terena slušamo o sve više poginulih iz našeg kraja. Jedinice ZNG su na terenima po cijeloj Hrvatskoj i nije im lako. Ljudi proživljavaju strašne stvari bez obzira da li su u rovu u Slavoniji ili samo dovoze hranu do položaja, nije bitno da li je primirje ili je sukob jer život je neizvjesan. Mi učestalo držimo Pakrac, grad je u totalnom rasulu, ljudi su većinom napustili svoje domove, samo naj hrabriji drže koliko toliko stanje u normali jer opasnost da se horde srpskih dobrovoljaca koje se nalaze oko Pakraca i Lipika spuste u grad je velika. Ali neznaju oni koliko je nas u gradu, a naši odgovori na svaku njihovu provokaciju zbunjuje ih i vjerujem da zapovjedništvo njihovih snaga nema petlje donesti takvu odluku. I dok oni drže okolne brežuljke i visoravni mi držimo grad.
Ali nije Pakrac jedino bojno polje u državi, odlazimo gdje god treba u našoj okolini, tijekom dana ponekad imamo i po dvije tri akcije u nekoliko mjesta. Mislim da smo lokalnim postrojbama velika moralna potpora, imamo organizaciju i hrabrosti na pretek. Zapovjednik nam je jako razborit, sudjeluje u svim pripremama za akcije i ne doopušta srljanje u nepoznato. Danas tom čovjeku zahvaljujem što imam glavu na ramenu. U danu vidim i po 10 ranjenih vojnika, nije čudo ako u blizini padne i koja avionska bomba i raznese dobar dio gradske četvrti. Akcije su toliko česte da ih nitko i ne broji. U jednom trenutku odmora pred ručak sjedim u hodniku policije u Grubišnom polju i puška mi se nalazi na koljenima. Igram se okidačem i od jednom zvuk rafala donosi mrtvačku tišinu u zgradi. Sva sreća meci završavaju u zidu ispred otvorene kancelarije gdje službenica sjedi za stolom i rješava neke svoje poslove. U akciji ranije suborac Franjo malo koristio moju pušku dok sam ja sjedio za upravljačem i samo ju je vratio bez da ju je zakočio ili mi rekao da je pucao, a ja neznajući to mogao sam ubiti tko zna koliko ljudi. Bilo je sličnih stvari na pretek u našoj jedinici no srećom uvijek bez posljedica. Dolazi i vrijeme napada na kasarne JNA, sudjelujemo u zauzimanju njih nekoliko. Sada smo već toliko iskusni da s rutinom izvršavamo povjerene nam zadaće. Lakoća s kojom rukujemo oružjima je nevjerovatna, dečki na minobacačima pogađaju gdje zažele u krugu nekoliko metara, neki sa tromblonima mogu direktno pogoditi u zgradu kroz prozor, beztrzajci rade kako treba, vozila isto tako da sve rješavamo bez problema i s minimalnim ili nikakovim gubitcima.
U rodnome gradu događaju se stvari koje su nama većini nepoznate i ne zanimaju nas odviše. Raspoređuju se ljudi u stanove bivše vojske jer su napušteni. Mahom se zbrinjavaju članovi HDZ-a i njihovi simpatizeri. Nas na terenu nitko ništa i ne pita niti nam nudi mogućnost da se stambeno zbrinemo. U ostalom mi smo djeca 20, 21 godinu i tko mari za nas i naše buduće potrebe. Danas jako zamjeramo ondašnjoj vlasti na tome i preziremo ih. Većina je još uvijek u tim stanovima a oni koji su htjeli biti sigurni da im ih neće oduzeti odavno su ih prodali i nastavili živjeti u kućama gdje su i bili cijelo vrijeme.
