ex policeman

Prenosimo s braniteljskog portala

2012-01-31T09:25:00.000-08:00

PETRINJA – ČlanoviUdruge djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Grada Petrinje, kojabroji 38 članova, održali su Redovnu godišnju skupštinu na kojoj su se, uzizvješća o dosadašnjem radu i planovima za naredno razdoblje, prisjetili isvojih poginulih očeva. O planovima za ovu godinu Božena Mikulić, predsjednicaUdruge, naznačila je najvažnije: „Pisanje knjige o našim očevima u oblikupjesama, postavljanje izložbe „Naši očevi" po drugi puta i najveći projektkoji radimo, za koji se nadamo kako ćemo ga ostvariti, izgradnja je dječjegigrališta „Naši očevi za našu djecu i za svoju unučad" koje će bitiposvećeno našim očevima budući nisu više među živima i na taj način bi pokušalinešto ostvariti kako bi djeca i unuci imali sjećanje na naše poginule, nestalei umrle branitelje." Od ostalih planova još su: sudjelovanje u rujanskim„Danima sjećanja" i mimohodu u Vukovaru, posjeta Škabrnji i Karlovcu,druženja s članovima srodnih udruga i razmjena iskustava. Rad Udruge poduprlisu Izabela Žilić, pročelnica UO za društvene djelatnosti Grada Petrinje, DarkoDumbović, predsjednik Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata,Ružica Pećirko, predsjednica Udruge udovica i Ivan Horvatić, predsjednik Udrugeroditelja.

Ratnici u miru - projekt Hrvatskih ratnih veterana

2011-02-08T11:59:00.000-08:00

Bjelovarski veterani okupljeni u Udrugu hrvatski ratni veterani pokrenuli su zanimljiv gospodarski projekt kojim žele braniteljsku populaciju približiti i integrirati na što bolji način u društvene i poslovne tokove u Hrvatskoj te time pomoći gospodarskom oporavku Hrvatske. U razgovoru sa autorom projekta Nenadom Šantalabom doznali smo da je projekt namjenjem u prvom redu predstavljanju javnosti i gospodarskim subjektima one branitelje koji imaju već pokrenute poslove ali im nedostaje poslovnog zamaha jer nemaju dobre kontakte sa vanjskim svijetom. Ti su kontakti uskračeni nedovoljnim odlascima na sajmove čime se kanali za komunikaciju prekidaju ili se nikada ne ostvare pa je šteta koja proizlazi u tome što se gospodarski i proizvodni kapacitet takvih subjekata nedovoljno odražava na poslovanje. Time se gube i moguća radna mjesta koja bi nastala iz povećanja proizvodnje ili obavljanja usluga. Na tržištu je dosta branitelja koji nemogu otići samostalno na sajmove, a njihove gospodarske ili poljoprivredne komore i udruženja ne čine dovoljno za njihovu prezentaciju. Isto tako ni oni sami zbog potisnutih ratnih trauma nedovoljno komuniciraju sa vanjskim svijetom pa je dobro da netko u koga će imati povjerenja za njih napravi prve korake u kontaktu sa mogućim partnerima njihovih djelatnosti. Iako tek u povojima ovaj je projekt zainteresirao mnoge i svakim danom u projekt se uključi netko od branitelja. Više o projektu pronađite na http://hrv-bbz.blogspot.com/ i uključite se u projekt koji kao najavljuju u udruzi neće stati samo na bjelovarsko-bilogorskoj županiji.

Sajam zadruga branitelja u Virovitici

2010-10-04T04:23:00.000-07:00

U organizaciji Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti u Virovitici je održan 6. Sajam zadruga hrvatskih branitelja na kojem je više od 250 braniteljskih zadruga predstavilo svoje projekte, proizvode i usluge. Sajam je otvorila premijerka Jadranka Kosor naglasivši kako hrvatski branitelji jednakom snagom i upornošću rade danas kao što su nekada branili Hrvatsku. „Sjećam se kada smo 2004. godine krenuli u projekt osnivanja braniteljskih zadruga mnogi su bili sumnjičavi. Te godine imali smo 10 zadruga, a danas ih je 469 od kojih 310 ima izravnu pomoć Vlade Republike Hrvatske u iznosu od 46 milijuna kuna.. To znači da smo dobro planirali i prepoznali ono što hrvatski branitelji žele. S ponosom ističem da je u zadruge okupljeno oko 3000 branitelja i isto toliko kooperanata", rekla je premijerka Kosor i izdvojila primjer zadruga koje su potpisale ugovor s Podravkom o isporuci 402 tone povrća i voća. Cilj sajma je međusobno povezivanje braniteljskih zadruga te upoznavanje javnosti i potencijalnih poslovnih partnera s radom zadrugara hrvatskih branitelja, kao i prezentacija proizvoda i usluga braniteljskih zadruga. U okviru Sajma organiziran je okrugli stol „Predstavljanje znaka za vizualno označavanje proizvoda braniteljskih zadruga BRAN'D" i „Mogućnosti korištenja poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske i novi Zakon o zadrugama - pravni okviri koji će uvažiti posebnost zadruge i stvoriti okružje za rad". Uz premijerku Kosor Sajam braniteljskih zadruga posjetili su Potpredsjednik Vlade Božidar Pankretić te ministri Tomislav Ivić i Đuro Popijač.

Dragovoljci sudjeluju u životu svoga grada

2010-02-24T06:45:00.001-08:00

UHDDR – Udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata, Podružnica Bjelovar okupila je sve političke i društvene čimbenike Bjelovara na javnoj raspravi održanoj 23.veljače 2010. u hotelu „Central“. Svrha javne tribine bila je vezana na inicijativu UHDDR-a Bjelovar o izmjena naziva osnovnih škola na području Grada Bjelovara. Naime, osim Varaždina Bjelovar je jedini grad u kojemu osnovne škole imaju nazive po rednim brojevima za što bjelovarski dragovoljci Domovinskog rata smatraju da je u najmanju ruku nepošteno prema hrvatskim velikanima.
Oko 60 sudionika, a među njima su bili članovi UHDDR-a, učitelji i ravnatelji bjelovarskih Osnovnih škola, predstavnici političkih stranaka, Grada Bjelovara i bjelovarsko-bilogorske Županije te građani raspravljali su na temu izmjena naziva osnovnih škola u Bjelovaru. U uvodnoj riječi gospođa Đurđica Ištef Benčić, dogradonačelnica grada Bjelovara pozdravila je skup te podržala inicijativu u ime grada kao i u ime HSS-a, stranke kojoj pripada. Zatim se obratila gospođa Vesela Trnski predsjednica odbora za odgoj i obrazovanje grada Bjelovara koja je podržala inicijativu UHDDR-a te tom prilikom naglasila da se oformi profesionalno i stručno tijelo koje bi zajedno sa školskim odborom donijeli prijedloge imena osnovnih škola na području Grada Bjelovara. Zatim su se za govornicom našli i ostali sudionici: Bojana Hribljan predstavnik SDP-a, zatim Siniša Radojčić predstavnik HNS-LD, Ivica Vranjić predstavnik HDZ-a, Zvonko Skočec predstavnik HSU-a i Vinko Jelić Balta predstavnik HSP-a. Svi su oni podržali inicijativu. Na tribini su govorili i istaknuti građani Bjelovara: Krešimir Pavičić, Ivan Pintar i ravnatelj IV. Osnovne Škole Milijan Bojanović koji je naglasio da bi mu bila izuzetna čast i osobno zadovoljstvo, a na ponos svih građana grada Bjelovara kao i učenika njegove škole da njegova škola za vrijeme njegovog mandata dobije ime prvog hrvatskog predsjednika Dr. Franje Tuđmana uslijed čega je uslijedio gromoglasni pljesak svih sudionika javne tribine pa tako i predstavnika svih političkih stranaka. Potom se za riječ javila i ravnateljica III. OŠ Ljubica Zečić koja je također podržala prijedlog UHDDR-a. Prilikom izlaganja dogradonačelnice i predstavnice HSS-a Đurđice Benčić koja je usput pohvalila rad UHDDR-a, čulo se kako je ovakav pristup konstruktivan i demokratski način komunikacije tijekom javne rasprave pri tome se osobno zahvalila ispred svoje stranke i grada Bjelovara organizatoru, UHDDR Bjelovar. Predstavnici organizatora podastrli su i podatke iz ankete koju su proveli samostalno na uzorku od 200 ispitanika, a tom su prilikom do pozitivnog stava došli kod 69%, 28% se negativno izrazilo na ovu temu dok je 3% građana Bjelovara nezainteresirano za ovo pitanje. (nenad šantalab, UHDDR)

Mesićeva naklapanja

2010-02-13T11:05:00.000-08:00

PREDSJEDNIK Stjepan Mesić se prije odlaska s dužnosti ohrabrio i progovorio o događajima iz prošlosti Hrvatske kojima je bio svjedok U intervjuu Slobodnoj Dalmaciji rekao je bivši predsjednik Franjo Tuđman bio okružen špijunima i da je Mirko Norac ubijao po naredbama iz Zagreba."Cilj je bio sabotiranje priznanja Hrvatske, Norac je bio samo izvršitelj"
"Dok su srpske snage napadale Gospić iz Zagreba, došao je nalog da sve Srbe koji su ostali u Gospiću treba likvidirati. Radilo se o provokaciji čiji je cilj bio da se spriječi priznavanje Hrvatske, iza koje je stajala neka obavještajna služba kojoj nije odgovarala nezavisna Hrvatska. Govorili su: 'Idemo ubiti ove Srbe koji su zajedno s našim ljudima u podrumu, jer oni daju koordinate četnicima da bombardiraju određene zgrade u Gospiću'. Pa ti koji bombardiraju su do jučer živjeli u Gospiću, ne treba žena od 82 godine njima davati koordinate, oni to znaju. Trebalo je malo razmisliti tko daje te naloge", rekao je Mesić. Na pitanje je li to bio "Šuškov mozak", Mesić je rekao da ne zna, ali je uvjeren da je to bilo učinjeno s namjerom da se spriječi priznavanje Hrvatske, te da je Norac bio samo izvršitelj. Mesić je također komentirao i navod bivšeg ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca da je Beograd dao milijun njemačkih maraka za oslobođenje Arkana iz zatvora. "To ne znam, ali mi je bilo malo čudno da je Arkan, koji nema prebivalište u Hrvatskoj, a osuđen je na kaznu od preko tri godine, pušten iz zatvora. Pušta se onaj za koga se pretpostavlja da neće pobjeći, ali ovdje je bila čista pretpostavka da će otići. Zašto je to napravljeno, nisam uspio saznati", rekao je. "Vukovar se mogao spasiti" .Na pitanje da li je tadašnja vlast izdala Vukovar, Mesić je prepričao razgovor s generalom Antonom Tusom koji mu je rekao da treba samo uništiti četiri tenka kod sela Marinci i da se "tim pravcem mogu izvući civili te uvući svježe snage i oružje i Vukovar braniti kao vojnu utvrdu". Kad je to Mesić u prisustvu Tusa rekao Franji Tuđmanu, ovaj je, upitao generala tko u ratu zapovijeda. "Tus mu je odgovorio: 'Vi, Predsjedniče'. 'I što sam zapovjedio?', pitao je Tuđman Tusa. 'Da se ne ide više u napade', rekao je Tus. I s tim je bilo završeno", ispričao je Mesić.

Fond hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata - Investicijska struktura

2008-12-29T06:26:00.001-08:00

Fond hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (Fond HB) je po svojoj prirodi konzervativan. Imovina Fonda prema Zakonu o Fondu hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (''Narodne novine'' br. 163/03 i 82/04) ulaže se:
· bez ograničenja u dužničke vrijednosne papire koje je izdala Republika Hrvatska, Hrvatska narodna banka, te za koje garantira Republika Hrvatska,
· do 40% sredstava Fonda u vrijednosne papire država članica Europske unije i drugih država članica OECD-a,
· do 40% sredstva Fonda u depozite kod financijskih institucija, ali ne više od 5% ukupne imovine Fonda u jednu financijsku instituciju s tim da taj iznos ne prelazi 5% jamstvenog kapitala te financijske institucije,
· do 40% u dužničke vrijednosne papire s kojim se trguje na burzi ili drugom organiziranom tržištu vrijednosnih papira, u Republici Hrvatskoj. Odstupanja od propisanih ograničenja moguća su radi:
· promjene tržišnih cijena koje predstavljaju osnovicu za procjenu vrijednosti imovine i obveza Fonda,
· promjene tečaja,
· promjene organizacijskih ili ekonomskih odnosa medu subjektima u koje je ulagana imovina Fonda.

Nerazumna vlast ! ?

2008-12-18T03:25:00.000-08:00

Danas Večernji list donosi prilog kako su na području PU Koprivničko križevačke počeli pozivati osobe sa dijagnosticiranim PTSP-om na izvanredne lječničke preglede. Dakle radi se o dijagnozi F 43.1 i pripadajućim koje slijede uz ovakovo oboljenje. Sada su na meti ponovo branitelji koji ni krivi ni dužni ostaju bez prava na vozačku dozvolu i to je zaista diskriminirajuće i neustavno. Zašto? Eto zato jer nije donesena zakonska osnova za ovakove postupke policije u čijim redovima i danas rade osobe sa istom dijagozom, rade i u ostalim državnim službama pa čak i u bolnicama, sudovima i slično. Zamislite samo koliko je ljudi među nama sa tom dijagnozom koja nije uvijek povezana sa ratnom traumom nego sa traumom u opće. Tako ako vam je netko blizak poginuo, nastradao ili ste vi nekoga usmrtili ili ste bili u bezizlaznoj situaciji opasnoj po vaš ili tuđi život viimate ovu dijagnozu pod pretpostavkom da vas taj događaj proganja danju i noću, sve vas podsjeća na taj događaj, misli su vam zaokupljene događajem, tjeskobni ste zbog toga, imate jak osjećaj krivnje, izgubili ste samopuzdanje i drugo; dijagnosticiran vam je u tome slučaju PTSP F43.1 i treba vam oduzeti vozačku? Alkoholičarima koji su nekoga usmrtili ili doveli u opasnost oni mogu i dalje nakon odslužene kazne nastaviti s vožnjom ali vi NE, branitelj također NE! Ma to su gluposti. Kada u životu uspijem nešto ( imam PTSP da se razumije) makar i malo, odvesti dijete svaki dan u školu, otići na planinarenje, u trgovinu ili bilo što drugo osjećam se ponovo koristan i nadam se da nisam odbačen, a ovako me se degradira, gubim vjeru u sebe i društvo, postat ću beskoristan svima oko sebe, najbolje da me i nema onda. Zato dragi moji lječnici i policijo, ministrice i sabornici razmislite malo o ovome problemu.

Faber otkrio toplu vodu !

2008-10-27T09:52:00.000-07:00

Svi u čudu, Faber tvrdi da su do sada u proteklih 18 godina rukovoditelji u policiji većinom bili postavljani po političkoj podobnosti. Pa to nije nikakova vijest, to se zna od prvog dana 1990. godine od kada su počele promjene. Osjetili smo to jako dobro na svojoj koži mi koji smo u toj policihji radili. Sjećamo se jako dobro kako smo išli na terene dok su naši podobni kolege grijali stolice po kancelarijama policijskih uprava prestavljajući kao linijske inspektore za različite grane poslova, od krima do ratnih zločina i slično. Ne da nisu imali pojma o tome što bi trebali raditi nego su radili i probleme nama samima koji smo crnčili na ulici. Istom prilikom su sebi otvarali privatne poslove i sve moguće povlastice na račun podobnosti, jer ne zaboravimo oni su inspektori iz policije a jako se dobro sjećate što je to značilo u onom sustavu koji smo svi zajedno svrgnuli na izborima 1990. godine. I sada Faber koji je isto tako postavljen svih ovih godina soli javnosti pamet sa tim glupostima, e pa kuda ide ovaj svijet pitam se?

Prenosim sa javno.hr

2008-08-02T08:15:00.000-07:00

CIVILNA ILI VOJNA MIROVINA
Dio branitelja može izabrati povoljnije mirovine
Povoljniju civilnu ili vojnu mirovinu moći će odabrati oko 1500 branitelja umirovljenih nakon 1. siječnja 1999., kazala je Jadranka Kosor.
Hrvatski branitelji koji imaju malo 'ratnog staža' ili puno godina staža moći će birati hoće li primati civilnu ili tzv. braniteljsku mirovinu, odnosno izabrati onu koja im je povoljnija, rečeno je danas na konferenciji za novinare u Ministarstvu obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti.
Potpredsjednica Vlade Jadranka Kosor, ministrica branitelja, izvijestila je kako je dogovoreno da će oko 1500 branitelja, umirovljenih nakon 1. siječnja 1999., a kojima je s dodatkom za tzv. nove umirovljenike povoljnija civilna mirovina, moći izabrati ono što je za njih najpovoljnije.
Kao novu aktivnost Ministarstva, Kosor je za 18. kolovoza najavila početak sistematskih pregleda za branitelje i članove njihovih obitelji, kojim će se zasad u Zagrebu, Rijeci, Osijeku i Splitu obuhvatiti oko pet tisuća osoba, a ukupno njih 20 tisuća.
Nakon tih pregleda trebali bi dobiti potpuno novih i korisnih saznanja kakve je sve posljedice rat ostavio i na članove obitelji branitelja te na cijelu jednu generaciju, ustvrdila je Kosor.
U planu Ministarstva je osnaživanje centara za psihosocijalnu pomoć (PSP), kojima će se osigurati vozila i omogućiti zapošljavanje do 50 novih stručnjaka. Istaknula je da neke jedinice lokalne uprave i samouprave nisu pronašle adekvatne prostore za PSP centre, a posebno je loše u Zagrebu, Dubrovačko-neretvanskoj županiji, Koprivničko-križevačkoj, Brodsko-posavskoj i Varaždinskoj županiji.
Za 18. kolovoza najavljen je i natječaj za samozapošljavanje branitelja - na prošlom natječaju dodijeljena su sredstva za njih 185, a ima još novaca za oko 300 korisnika.
Objavljeno: 02.08.2008. u 16:50h

Kako sam postao policajac u zemlji na brdovitom Balkanu

2008-01-19T08:35:00.000-08:00

Davne 1990. godine na moja vrata zakucao je milicajac od 130 kg sa pozivom u ruci. Imao sam 20 godina i tek sam kasnije shvatio da je taj poziv bio poziv koji će odrediti dobar dio moga života. Sljedećeg dana sam u plavom kaputu sa puškom na ramenu čuvao vrata policijske zgrade. Nisam baš razumio zbog čega sam tamo a nisam puno o tome niti razmišljao.
Kroz ulazna vrata ulazili su i izlazili ljudi koje sam poznavao samo iz prolaza i nisam shvaćao da ti ljudi "kroje i oblače" sudbinu grada za sljedećih 100 godina, da sljedećih 100 godina. Znamo da se kultura i običaji stvaraju stoljećima i nevjerojatno je kako se u samo nekoliko mjeseci jednim potezom i dogovorom za stolom u lokalnom hotelu može odrediti smjer kretanja društvenog, ekonomskog i moralnog života jedne male građanske sredine.

dio prvi

Počela je zima 1990. godine.
Da li je bilo snijega, ne sjećam se. Odslužio sam vojni rok u JNA i sretno se vratio u roditeljski dom. Te većeri sam sjedio u toploj sobi dok je na vrata pokucao ekstremno krupan milicajac s pozivom za mobilizaciju. Tada ni slutio nisam da će taj komadić papira odrediti moju sudbinu u sljedećih 17 godina, a tko zna možda i za uvijek. Imao sam 20 godina i o životu nisam znao gotovo ništa, zapravo već sam znao da bez rada neću nikada ništa ostvariti ali sam osjećao da to možda i nije baš tako. Kasnije sam ili bolje rećeno prekasno sam uvidio da se i bez rada može postići puno ali da je za to neophodno potrebno imati nešto što ja ni danas a ni u buduće neću imati, nedostatak morala i ljudskosti.

Moje prve obaveze su došle sljedeće jutro, pristupio sam u policiju i zadužio uniformu kao i raspored rada u pričuvnom sastavu i željno sam očekivao svoj prvi radni dan. Nakon nekoliko radnih dana nisam imao pojma što zapravo radim. S puškom na ramenu i bez municije čuvao sam policijsku zgradu. Tu su se smjenjivali posjetioci, ulazili su i izlazili, šuškali potajice o nečemu, svi su se pravili važni i izgledalo je da znaju što rade. Sada vidim da su znali, jako dobro su znali što rade. Mnogi od njih su zauzeli položaje. Na tronu policije, grada, županije, javnih poduzeća, saborskih klupa, ureda državne uprave, novina, radijskih postaja, ureda predsjednika i neznam kojih sve institucija prosjedili određeno vrijeme. Nisu oni pri tome žalili svoje živote i zdravlje, srljali u nepoznato, oni su se borili sa neprijateljem koji je potajno kao i u doba komunizma vrebao na svakom koraku i iz svake busije. Tada, dok su grijali stolice radeči za novi poredak, za demokraciju, za domovinu, nisu oni mislili na sebe i svoje obitelji, nisu brinuli o tome da li će se zaraziti mišijom groznicom, ne! nisu oni mislili ni na što jer su obnašali odgovorne poslove, radili su važne stvari za nas, nas koji smo stajali ispred zgrade, podno stabla, pokraj tenka, uz kuću, iza drveta, u kanalu, sa šljemom, krvave ruke, nas koji smo dočekivali maglovita jutra, uživali s povjetarcem mirisnim od dima, koji smo slušali romantičan cvrkut snajpera, opijali se zvukom projektila iz topova, koji smo se ludo zabavljali vozeći se u kamionu bez cerade, autima bez svijetla, koji smo držali položaj bez metka, koji smo sjedili uz sanduk municije bez puške, nas koje je uzbuđivao dodir ručno proizvedene bombe, ma nisu žalili ništa jer cilj je bio samo jedan!

U to vrijeme prvi put sam vidio naoružane civile, naravno bili su policajci, inspektori koji su pokušavali uhvatiti zagorskoga čarugu Vinka Pintarića. Tih su se dana svi hranili pričama o tome, slušali smo doživljaje, zamišljali kako je to hvatati okrutnog ubojicu. Ali nešto drugo je prolazilo kraj nas i osjećalo se u zraku, bio je to neki drugi čaruga.

Svako jutro hranio sam se oblinama zanosne službenice šalterskog odjela, Suzane, Suzana je bila u naponu snage, mlada, imala je velike krupne oči, bujne usne i dekoltirano poprsje, kao narodni heroj, pucala je po šavovima kada je prolazila i odlazila s posla. Osim električnog naboja koji je proizvodila Suzana zrak je nekako mirisao na ljuto-slatku papriku, na papar u zrnu, na nešto što nitko nije znao što je, ali se osjećalo. U Zagrebu je na vlast došao Franjo Tuđman i jasno je bilo da sve ide u nekom novom smjeru. Petokrake sa kapa policijskih uniformi skidale su se bez ustručavanja iako je među nama bilo puno kolega kojima to nije polazilo za rukom, nisu znali kako se odvija vijak u unutrašnjosti pa su to pokušavali na sve načine odgoditi. Vrtjeli su vijak u drugu stranu, ali postalo im je jasno da je navoj došao do kraja i da ako žele promjeniti tu malu značkicu moraju učiniti što i mi. E tu nastaju prvi ozbiljni problemi. Od silnih pokušaja stezanja vijka prema sjajnim vrhovima zvijezde petokrake isti su preko noći počeli oboljevati i nestajati sa posla, ali ne samo sa posla nego i iz grada, valjda su od strane doktora iz Knina dobili hitne uputnice za rehabilitaciju, rehabilitaciju Jugoslavije.

Nisam znao što je HDZ niti me je to zanimalo. Što je Hrvatska to sam osjećao i od uvijek je bilo u meni. Nije to genetski bilo u meni već odgojem, povijesno i sljedom obiteljske tradicije. Od uvijek su narodi na ovom području imali osjećaj za svoje, Slovenci, Hrvati, Srbi, Mađari, Česi, Slovaci, Talijani, Albanci, Makedonci, Bosanci i nitko me nije odgajao da nekoga mrzim već da poštujem svakoga. Toga se držim i danas, poštujem svakoga i nemam nacionalne kriterije za biranje prijatelja. O HDZ-u su svi govorili i postalo mi je jasno da preuzima vlast u zemlji. Naravno da mi je bilo drago što se komunistički režim povlači s vlasti voljom većine ali mi je bilo jako glupo da je ta večina naklonjena samo HDZ-u. Pitao sam se zar ćemo ponovo imati partiju?

No vratimo se Suzani, Suzana je palila i žarila hodnicima policijske uprave, svi su se okretali za njom. Mora da su je učlanili u HDZ jer što bi HDZ bio bez nje. Svakim danom sve je više šahovnica bilo na kapama policajaca, petokrake su izgubile sjaj i nestale su u nekoliko tjedana. Broj milicajaca se znatno smanjio i s olakšanjem smo kretali u ophodnje gradom. Do tada je bilo jako glupo jer smo radili sa starijim kolegama kojima je šahovnica bila kao islamu svinja, prljava životinja. Nisu mogli prijeći preko toga pa su prešli preko granice, iza balvana ili preko Dunava i Save. Još uvijek je bilo dovoljno starijih kolega koji su nam dali podršku i prenosili svoje znanje o policijskom poslu na nas. Da li je to bilo dovoljno ? ne, nikako nije jer njihovo iskustvo je bilo režimsko, ne demokratsko, partijsko i nije bilo u duhu novog vala. Taj val na žalost nije bio demokratski u potpunosti. Želja za opstanak na vlasti bila je jača od demokracije i događaji koji sljede dovode do stanja u kojemu smo se danas našli.

dio drugi

Još uvijek je 1990. godina, milicija odlazi u prošlost i osjećaju se promjene. Svi u gradu podržavaju politiku nove vlasti. Možda se čini da je sve idilično, institucije funkcioniraju, bolnica, pošta, radio, policija, općina, škole, poduzeća rade normalno i moji roditelji svakodnevno odlaze na posao. Suzana mjenja garderobu i strogo pazi da na posao ne dolazi u nečemu što je imala prethodnog dana. I kao što je sportski automobil nezamisliv bez aluminijskih naplataka tako je i Suzana bez traperica koje njezine duge noge ocrtavaju kao skulpturu. Primjećujem zabrinutost svojih susjeda zbog nadolazećih promjena. Susjed Milovan izgubio je položaj u "komitetu", naprosto je dekretom njegovo poduzeće nestalo sa lica zemlje. No Milovan je profesor i nalazi mjesto u školi iako njegova ljupka supruga također učiteljica misli da sve to neće dobro završiti. Svakodnevno se u zgradi policije sakuplja sve više svijeta, navodno se prijavljuju za posao. Susrećem tada opet neke poznanike za koje sam mislio da su došli u policiju radi drugih stvari, no vidi vraga oni bi posao. Mnogi su ga i dobili.
Ponekad se u životu iznenadite sa činjenicom da osobu koju poznajete zapravo i ne poznajete. Ne mora to uvjek značiti loše. U hodnicima policije susrećem drugog policajca, inspektora koji će odrediti moj daljnji životni put. To je sportaš, karatista iz kluba u kojemu i ja treniram, poznanik za kojeg nisam imao pojma da je inspektor. Mlad je i ambiciozan, nagovara me da se prijavim u specijalnu policiju koja je u osnutku. Priča mi da ću se moći školovati, da ću dobiti stan nakon što otjeramo JNA iz hrvatske, a ja ga u čudu gledam. Kako? pitam ga pa zar ovim karabinom. On se slatko nasmijao i rekao mi da ne brinem za to. Sada mislim da me je smatrao pre mladim i da nije imao povjerenja reći mi da je član HDZ-a. Hvala mu za to. Bio je upućen u planove i bio je u vrhu ali je ostao čovjek do kraja i njegovo ime nije bilo u popisu onih za koje smatram da su čuvari svetih krava. Taj popis ne sadrži ljude, tamo su neka druga bića.

Još kao srednjoškolac bio sam pod utiskom nekih događaja i oni su mi ostali u podsvjesti. Slike rušenja Berlinskog zida, ubojstvo Rumunjskog predsjednika kao i sukob na vrhu centralnog komiteta u Beogradu uljevali su mi sigurnost u razvoj događaja u kojima sam se našao jer sam znao da će promjene biti ne zaustavljive. 1989. godinu proveo sam na odsluženju vojnog roka u JNA i nisam sa rodnim gradom imao gotovo nikakove kontakte. U to vrijeme osnovan je HDZ i ja nisam o tome ništa, ama baš ništa znao. Dolaskom u policiju 1990. godine situacija se u toliko rashuktala da je stranka bila popunjena i počele su borbe za pozicije koje traju i danas. Svakom čovjeku izvan stranke to je potpuno jasno i nitko to ne može poreći. Ali ljudi, mene i nije zanimao stranački život u tom smislu. Zanimala me je situacija koja je iznad fotelja, novca i privilegija. Gradom sada vladaju neki drugi običaji. Nova vlast koristi stare metode, zašto se baš svega odreći. Počinje tranzicija na balkanski način. Svatko od boraca za Hrvatsku vidi sebe daleko u naprijed i to kao uspješnog poslovnog čovjeka. No to je tako u ljudskoj prirodi.

Kako sam postao policajac? Na straži oko policije nisam više mogao izdržati. Već sam se osjećao kao specijalac, 12 mjeseci provedenih u JNA, u postrojbi koja je prikupljala vojne, taktičke, obavjesti bilo mi je korisno iskustvo. Naučio sam sve o minama, sredstvima veze, izviđanju, skijanju, preživljavanju u prirodi, pješačkom naoružanju, bio sam odličan strijelac, naučio sam upravljati oklopnim vozilima i kamionima. Trebala mi je akcija. Vidio sam da je osnovana jedinica za posebne namjene i poznaniku, onom mladom inspektoru izrazio sam želju da bi pristupio. Na pregledu sam prošao i nakon nekog vremena pozvan sam na posao. Odradio sam formalnosti u hodu, dobio rješenje MUP-a o zaposlenju i zadužio odoru specijalca. Kada sam čuo i vidio da su u Pakracu početkom ožujka 1991. srbi razoružali svoje kolege policajce znao sam da je počela akcija i da mi neće biti dosadno. Krenula je svakodnevna obuka na usamljenim lokacijama, počeo je život i odlazak na terene. Grad našeg djelovanja je bio podjeljen, situacija u gradu je bila napeta i javno su bile izvješene zastave Srpske Demokratske Stranke. Građani su se podjelili na dvije skupine, hrvate i srbe. Srbi su samo sjedili u svojim lokalima, bojkotirali na sve načine novu vlast i naravno prikupljali informacije. Ali nije što su prikupljali informacije nego što su širili dezinformacije. Tako sam i ja koji sam prošao njihovu obuku dvije godine ranije, počeo primjenjivati njihove metode i ostvarivati kontakte sa njihovom stranom. Upoznao sam srednjoškolku čiji su roditelji bili aktivisti Srpske demokratske stranke, glavnog huškača protiv Hrvatske. Djevojka je stekla povjerenje u mene i svakodnevno smo ljubovali. Naravno nije štedjela riječi i dobivao sam sve informacije iz njezine kuće. Analizom tih podataka potvrđene su naše sumnje da SDS organizira pobunu i svekoliki bojkot, a što je bilo naj opasnije i napad na policijsku postaju. Da se razumijemo, policijska postaja je bila jedino sigurno predstavništvo nove vlasti. Dakle temeljem tih saznanja bilo je neophodno organizirati drugačiju zaštitu samog objekta i mi smo osim straže postavili i izdvojene punktove sa kojih smo bili u mogućnosti zaštititi same stražare i spriječiti diverzije ili napade. Sreća je da smo tako postupili jer neprijatelj je u tome trenutku svoj narod zastrašivao Hrvatskom, legionarima i koljačima tako da je vladao strahom nad njima. Jedne noći na straži čuvao me je Vinko. Vinko je stariji, iskusniji, na izgled smiren ali je kuhao kao zec, nije se mogao opustiti i strogo je pazio da ja ne zaspem. Tu noć sam bio više čuvan od pokojnog Tita, prvi put sam u životu vidio ono iz narodne izreke, "u strahu su velike oči". Doista nema te sile kao što je strah i mislim da je Vinko zbog toga ubrzo napustio specijalnu policiju i kopao rukama i nogama da pređe u kancelariju.

Unutarnja zaštita podataka u samoj PU nije bila na nekom nivou, doušnici su redovito slali podatke KOS-i JNA i tako ugrožavali nas na terenu. Situacija je svima jasna, rata će biti. Bilo je očito da JNA tj. dio koji je bio odan Miloševiću u potpunosti potpomaže destabilizaciji vlade u Zagrebu. Zašto kažem dio JNA odan Miloševiću? Zbog toga jer znam da to traje od kraja 1989. kada se u Srbiji počinju prazniti vojna skladišta oko Beograda na području 1. vojne oblasti. Tada su a pogotovo početkom 1990. godine kompletna skladišta izvan vojarni znala biti ispražnjena. Vojna policija je preuzimala istrage, prismotre i slično ali nisu dolazili do nikakovih informacija. Prismotre su vršili ročnici vojne policije u civilu i nikada nisu imali rezultate jer se je opstruirao njihov rad od snaga unutar vojske naklonjeni Miloševićevoj opciji.

Slovenski rat je prošao a iz cjele Hrvatske slušamo samo crne vijest. Posvuda barikade, provokacije, skupovi protiv Zagreba, počinju ubojstva iz zasjeda ali i aktivni napadi. Formira se klasična bojišnica na cjelom području, stvara se razgraničenje. Hrvatska vojska postaje sve brojnija, naoružava se na poznate načine i brani područje. Večina pokušaja ofanzivnih djelovanja ne uspijeva i čeka se povoljniji trenutak.

Naša postrojba malo po malo dobiva nove ljude i novo oružje. Prvotnu K47 Mađarku zamjenjujem sa G3 Heklerom, mladi akademac iz policijske škole zadužuje Zbrojevku M75 i marljivo ju pregledava dok sa zapovjednikom sjedimo u sjeni starog hrasta u našoj bazi. Odjednom pucanj i tišina, samo 10 cm od zapovjednikove noge završava hitac iz akademčeve zbrojevke, vrijeme je da šef prošeta. Nije to posljednji pucanj. Dio postrojbe odlazi na teren u Glinu. Tamo su se između srpskih pobunjenika i nas rasporedile snage JNA. Oformili su punktove i mi nismo mogli kontrolirati grad. Držali smo okolinu i nekoliko ulica,naravno i policijsku postaju. Sa po nekoliko ljudi smo se rasporedili po kućama na svakih 100-njak metara. Komunicirali smo usmeno i nismo bili organizirani kako treba. Rekli su da nam leđa čuva ZNG i mislili smo da vojska koju smo susreli u Sisku doista drži okolne položaje. Život je tekao u upoznavanju lokalnog stanovništva. Nekih važnijih informacija nismo imali osim da je grad pod kontrolom pobunjenih srba. Jedno jutro je kroz našu ulicu prošla nepregledna kolona vojnih kamiona iz smjera Petrinje i nedugo nakon toga počelo se pričati da bi mogao usljediti izravni napad. Ljeto je počelo, 1991. godina, toplo je i mi zauzimamo položaje za obranu. Sa svoje pozicije ne primjećujem nikakva kretanja na suprotnoj strani i sigurno je da če napada biti. Nakon nekoliko trenutaka potpune tišine počinje pakao. Po mojoj procjeni u vremenu od 10 prije podne pa do 10 poslje podne na moj položaj i okolinu palo je oko 120 granata, od tih 120 nekoliko je pogodilo izravno u kuću u kojoj smo bili ja i kolega. On je ranjen u predio lica, krvav, lica umazanog od crvenila opeke i krvi. Spuštamo se u prizemlje gdje nam se pridružuje još jedan kolega. Neprijatelja ne vidimo jer nam je jasno da se radi o topničkoj pripremi za pješačke aktivnosti koje nisu u potpunosti provedene toga dana. Povlačenje je neizbježno i u kasnim večernjim satima okupljamo civile za povlačenje. Mnogi to ne žele i ostaju u svojim domovima iako je hrvatski radio javio da je Glina pala. Nakon te vijesti i mi se povlačimo na Viduševac gdje stižemo oko podne i zaključujemo da na tome položaju od ZNG nema ništa i da je nemoguće nastaviti sa djelovanjem jer smo destabilizirani i imamo mnogo ranjenih. Odlučujemo se vratiti u bazu i to u vlastitom prijevozu. Noć smo proveli u nekoj dvorani u Sisku, prikupili smo novac za autobus koji nas je odvezao u bazu i sljedeći dan smo doma.

Suzana ? Suzana i dalje njiše svojim oblinama po hodnicima. U gradu se zauzimaju pozicije, dani prolaze, dečki su na terenima i nemaju pojma da se sprema velika pljačka. Zauzimaju se stanovi pripadnika JNA koji napuštaju masovno Hrvatsku. Stanove mahom zauzimaju oni naši dušebrižnici koji iz fotelja ili oko njih imaju priliku za to. Nema nikakovih pravila osim brzine. Brzina je strašna stvar, danas ima cijenu od 35 - 75 000 eura, nije loša ta brzina. Imaš kuću ? prodaj stan. Nemaš kuću ? zadrži stan. Sukobi traju predugo, tereni također, vremena za odmor nema i u grad se dolazi rijetko, samo po čisto rublje ili da vidiš svoje. Nemaš vremena misliti na stanove, plaću, radno mjesto, bitan ti je šljem, puška, municija, dobar smještaj i što bolji položaj na liniji. Moliš se da u tvojoj smjeni neprijatelj ne raketira mjesto koje držiš. Nemaš pojma što se događa u rodnom gradu, a tamo su promjene tako snažne da ne vjeruješ kada se vratiš u stvarnost. Ali to su one promjene koje vidiš, a one koje ne vidiš osjetit će se tek kasnije. Momci koji nisu imali hrabrosti ostati u specijalnoj dobivaju pozicije u policijskoj stanici a oni zaslužniji za HDZ i u policijskoj upravi. Već tada je važno oblatiti drugoga i sebe prikazivati kao radnika i moralni uzor da bi se zauzeo što bolji položaj.

Kada danas kažu da ima oko 500 000 branitelja pitam se što je sa onim ljudima koji su bili na stražama po onim našim barikadama koje su zaustavljale JNA. Nisu te barikade u taktičkom smislu imale nikakav učinak ali psihički su bile po mome mišljenju sudbonosne za razvoj situacije. Iz tih naših snaga većina se ljudi nije dalje uključivala u aktivne postrojbe koje su kasnije nastajale ali i njihov doprinos je neprocjenjiv za stvaranje domovine. Ti su ljudi dobili ili nisu Spomenice domovinskog rata i sada im je žao što nisu dali više jer su kasnije stagnirali i nisu doživjeli domovinu u pravom smislu. Nadali su se da će gospodarstvo funkcionirati i da će uživati u plodovima svoga rada, u svojim obrtima, na svojim radnim mjestima, sa svojim sugrađanima da će živjeti u skladu i blagostanju. No, oni sada šetaju ulicom u strahu da će ih netko pozvati na kavu a oni neće moći uzvratiti, otuđili su se i posao im ne funkcionira ili su ga izgubili i spajaju kraj s krajem. Nitko im ne može pomoći da ikada više stanu na noge jer sustav je takav i nismo se našli u njemu. Osuđeni smo na takav život. Oni drugi koji su krenuli pametnijim putem sada imaju sigurnije prihode, neki su u mirovini što zbog ne perspektivnosti što zbog RVi-a, neki su u redovnim državnim mirovinama, mnogi rade na sigurnim radnim mjestima, mjenaju fotelje, malo su gradonačelnici, malo direktori poduzeća, malo upravljaju gradskim tvrtkama, namještaju djecu svojih prijatelja u komunalna poduzeća, policiju, vojsku, gradsku upravu, poštu, razne gradske ili županijske tvrtke, rade u izmišljenim poduzetničkim inkubatorima i slično. No što je sa drugima, što rade djeca ljudi sa barikada iz 1991. godine, što rade ti ljudi danas ? Otvorimo oči i uši i vidjet čete oko sebe jako puno ljudi kojih u biti nigdje nema. Kakva smo mi to zemlja pitam se.

Rat se zahuktva 1991. godine i sa terena slušamo o sve više poginulih iz našeg kraja. Jedinice ZNG su na terenima po cijeloj Hrvatskoj i nije im lako. Ljudi proživljavaju strašne stvari bez obzira da li su u rovu u Slavoniji ili samo dovoze hranu do položaja, nije bitno da li je primirje ili je sukob jer život je neizvjesan. Mi učestalo držimo Pakrac, grad je u totalnom rasulu, ljudi su većinom napustili svoje domove, samo naj hrabriji drže koliko toliko stanje u normali jer opasnost da se horde srpskih dobrovoljaca koje se nalaze oko Pakraca i Lipika spuste u grad je velika. Ali neznaju oni koliko je nas u gradu, a naši odgovori na svaku njihovu provokaciju zbunjuje ih i vjerujem da zapovjedništvo njihovih snaga nema petlje donesti takvu odluku. I dok oni drže okolne brežuljke i visoravni mi držimo grad.

Ali nije Pakrac jedino bojno polje u državi, odlazimo gdje god treba u našoj okolini, tijekom dana ponekad imamo i po dvije tri akcije u nekoliko mjesta. Mislim da smo lokalnim postrojbama velika moralna potpora, imamo organizaciju i hrabrosti na pretek. Zapovjednik nam je jako razborit, sudjeluje u svim pripremama za akcije i ne doopušta srljanje u nepoznato. Danas tom čovjeku zahvaljujem što imam glavu na ramenu. U danu vidim i po 10 ranjenih vojnika, nije čudo ako u blizini padne i koja avionska bomba i raznese dobar dio gradske četvrti. Akcije su toliko česte da ih nitko i ne broji. U jednom trenutku odmora pred ručak sjedim u hodniku policije u Grubišnom polju i puška mi se nalazi na koljenima. Igram se okidačem i od jednom zvuk rafala donosi mrtvačku tišinu u zgradi. Sva sreća meci završavaju u zidu ispred otvorene kancelarije gdje službenica sjedi za stolom i rješava neke svoje poslove. U akciji ranije suborac Franjo malo koristio moju pušku dok sam ja sjedio za upravljačem i samo ju je vratio bez da ju je zakočio ili mi rekao da je pucao, a ja neznajući to mogao sam ubiti tko zna koliko ljudi. Bilo je sličnih stvari na pretek u našoj jedinici no srećom uvijek bez posljedica. Dolazi i vrijeme napada na kasarne JNA, sudjelujemo u zauzimanju njih nekoliko. Sada smo već toliko iskusni da s rutinom izvršavamo povjerene nam zadaće. Lakoća s kojom rukujemo oružjima je nevjerovatna, dečki na minobacačima pogađaju gdje zažele u krugu nekoliko metara, neki sa tromblonima mogu direktno pogoditi u zgradu kroz prozor, beztrzajci rade kako treba, vozila isto tako da sve rješavamo bez problema i s minimalnim ili nikakovim gubitcima.

U rodnome gradu događaju se stvari koje su nama većini nepoznate i ne zanimaju nas odviše. Raspoređuju se ljudi u stanove bivše vojske jer su napušteni. Mahom se zbrinjavaju članovi HDZ-a i njihovi simpatizeri. Nas na terenu nitko ništa i ne pita niti nam nudi mogućnost da se stambeno zbrinemo. U ostalom mi smo djeca 20, 21 godinu i tko mari za nas i naše buduće potrebe. Danas jako zamjeramo ondašnjoj vlasti na tome i preziremo ih. Većina je još uvijek u tim stanovima a oni koji su htjeli biti sigurni da im ih neće oduzeti odavno su ih prodali i nastavili živjeti u kućama gdje su i bili cijelo vrijeme.